Pronašao sam djevojčicu na molu nakon tajfuna. Nije se ničega sjećala.
Slani vjetar igrao se Marinonoj kosi dok je škiljila na suncu, dodajući novi sloj na svoj platno. Azurno se stapalo s indigo bojom, stvarajući nijansu plave koja je podsjećala na more u sumrak — tajanstveno, neuhvatljivo, a opet blisko, poput svjetla koje bi željeli zadržati u dlanu.
Imala je dvadeset godina, ali ocean je za nju ostao tajna koja je hranila njezinu inspiraciju. Anna je prišla iza nje, lagana poput sjene, i položila bradu na kćerkino rame, udišući poznati miris — mješavinu boje i morske pjene, slatkoću zrelog voća i toplinu doma.
— „Previše tamno,“ zamumljala je tiho. — „Danas je more mirno.“
Marina se osmjehnula, ne skidajući pogled s platna.
— „Ne slikam more. Slikam zvuk koji je ostavio u mom sjećanju.“
Petnaest godina ranije, ona i Victor pronašli su djevojčicu izbačenu na plažu nakon tajfuna. Natopljena, uplašena, bez imena i prošlosti, odbačena valovima poput olupine. Nazvali su je Marina, i to ime postalo je njezina duša. Objavljivali su oglase, kontaktirali policiju, ispitivali selo — nitko nije došao. More ju je darovalo, pa zaboravilo.
Život je tekao mirno kao potočić između stijena. Ljeto je prolazilo uz povrtnjak i večere na verandi, zima uz popravke mreža i toplinu ognjišta. Marina je čitala naglas, vodeći roditelje u daleke svjetove. Ponekad su bile svađe — zbog zaboravljenih cvjetova, mladog liječnika, ili različitih snova. Ali za istim stolom, napetosti bi nestajale.
Jedne večeri Marina je upitala:
— „Mama… jesi li se ikada kajala?“
Anna je zagledala u njezine oči, nježno:
— „Nikada, dušo moja. Nikada.“
Natjecanje „Talenti naše regije“ promijenilo je sve. Victor je inzistirao, Marina je oklijevala. Ali Anna ju je ohrabrila. Inspiracija je došla; Marina je naslikala dvije parove ruku — Victorove, hrapave, držeći krhku školjku, prekrivene Anninim, zaštitničkim. Nazvala je sliku Molo. Osvojila je prvu nagradu, a novine su pisale o misterioznoj prošlosti — spašeno dijete nakon oluje.
Nedugo zatim stiglo je pismo, mirisno ljiljanima:
— „Zovem se Elena. Ja sam tvoja majka. Tvoje pravo ime je Anastasia.“
Marinin svijet se preokrenuo. Victor je bio bijesan, ali ona je odlučila:
— „Moram je vidjeti.“
Na starom molu čekala je elegantna žena. Oči su joj bile Marinine.
— „Nastia…“ promrmljala je ona.
— „Marina,“ odgovorila je drhtavim glasom.
Između fotografija prošlosti i obećanja budućnosti, Marina je naučila voljeti obje žene. Godine su prolazile. Elena je postala oslonac, ali nikada nije zamijenila Annu. Tri žene naučile su voljeti jedna drugu.
Sa 27 godina, na svom vernissageu u glavnom gradu, Marina je predstavila Obitelj: tri žene i jedan muškarac ujedinjeni na molu. Tada, prvi put, ime Anastasia više nije bolilo. Nije bila niti jedna niti druga. Bila je i jedna i druga — i, okružena svojim ljudima, napokon kompletna.
