Muž i ja smo nedavno dobili prvo dijete i ti prvi dani bili su puni umora

Muž i ja smo nedavno dobili prvo dijete i ti prvi dani bili su puni umora, ali i sreće. Divila sam se njegovoj nježnosti prema sinu, činilo se da je savršen otac.

No s vremenom se promijenio. Sve češće se zadržavao vani, bio je razdražljiv i povučen. Navečer bi se zaključavao u kabinet, tražeći vrijeme „samo za sebe“. Pokušavala sam ga razumjeti, mislila da je iscrpljen ili da i on prolazi kroz neku vrstu postporođajne krize.

Jedne noći, dok je sin spavao, pogledala sam baby monitor. Vidjela sam ga kako stoji kraj krevetića — iako sam nekoliko trenutaka ranije jasno čula da je izašao iz kuće. Kada sam ušla u sobu, ondje je bio samo moj sin. Nekoliko minuta kasnije muž se vratio izvana, miran, s vrećicom iz trgovine.

Pokazala sam mu snimak. Pao je na pod i priznao da mu je u mladosti dijagnosticiran disocijativni poremećaj identiteta. Godinama je vjerovao da su simptomi nestali, ali s rođenjem sina probudila se druga ličnost u njemu — ona koja je prema djeci osjećala opasnu mržnju.

Plakao je, zaklinjao se da će potražiti stručnu pomoć. Ali te noći, na njegovom telefonu pronašla sam glasovnu poruku: stran, prijeteći glas šaptao je da se „sutra moraju riješiti“ našeg djeteta.

Ujutro sam uzela sina i otišla roditeljima. Preselili smo se u drugi grad. On se sada liječi, a kontakt održavamo samo preko odvjetnika. Još uvijek ne znam je li to bio moj muž ili neko drugo lice u njemu. Ali jedno znam sigurno — više vjerujem samo sebi i instinktu da zaštitim svoje dijete.