Muškarac je dugo sanjao o moru
Muškarac je dugo sanjao o moru. Kada je njegova žena zatrudnjela i liječnici joj zabranili letenje, očekivala je da će ostati uz nju. No jednog dana hladno je rekao:
— „Karte su već kupljene, zašto da propadne novac? Ja ću otići sam, a ti idi kod mame na selo, pomoći ćeš oko posla.“
Bila je u šestom mjesecu trudnoće, leđa su je boljela pri svakom pokretu, ali se nije usudila proturječiti. Muž je otišao na odmor, a ona je završila kod svekrve — u selu gdje je WC bio iza štale, voda hladna, a odmor gotovo nepostojeći.
Svako jutro svekrva bi skuvala juhu, stavila tanjur pred nju i rekla:
— „Najprije radi, pa tek onda jedi.“
Trudnica je po cijele dane kopala, radila u vrtu i sanjala more. Ne zbog odmora, već zbog činjenice da je muž tamo uživao, šaljući joj slike s plaže uz kratak natpis:
— „Odmoram se, kao što si rekla.“
Jednog dana, dok je iskopavala krumpir, zavrtjelo joj se u glavi i pala je licem na koljena u blato, teško dišući. Svekrva ju je pogledala s visoka i suho rekla:
— „Trudna si, nisi bolesna. Krumpir se sam neće iskopati.“
Žena je pokušala ustati, ali snage su je izdale. Srušila se licem u zemlju. Susjeda koja je prolazila počela je vikati i dozivala ljude. Seljani su dotrčali, podigli je i odvezli u bolnicu. Liječnici su rekli užasnu istinu: još malo i dijete ne bi preživjelo.
Od tada seljani su izbjegavali kuću svekrve. Nisu mogli oprostiti što je trudnicu dovela do granice nesreće. A muž, kad se vratio s mora, zatekao je svoju ženu u bolničkoj sobi — s očima u kojima više nije bilo ljubavi.
