Moj susjed je misteriozno nestao preko noći – dnevnik koji je ostavio otkrio je mračnu i zastrašujuću tajnu

Kad sam se prvi put uselila u novu kuću, činilo mi se da sam pronašla savršeno mjesto za život. Ulice su bile mirne, travnjaci uredni, a susjedi ljubazni i nasmijani. No, među njima je bio jedan čovjek koji se uvijek izdvajao – ne zato što je stvarao probleme, nego zato što ih je uporno izbjegavao.

Nikada nije pozdravljao, nije razgovarao s drugima, a zavjese na njegovim prozorima bile su uvijek navučene. Ljudi su šaputali o njemu, smišljali teorije – neki su tvrdili da radi noću, drugi da jednostavno ne voli ljude. No, ono što sam kasnije otkrila bilo je daleko neobičnije nego što je itko mogao zamisliti.

Jedne večeri, dok sam šetala psa, primijetila sam da su njegova ulazna vrata odškrinuta. Iz kuće se čulo tiho zujanje, a bljesak svjetla probijao se kroz tamu. Iako sam osjećala nelagodu, znatiželja je bila jača. Kad sam se približila, osjetila sam miris metala i vlage, poput starog podruma.

Unutra nije bilo namještaja – zidovi su bili prekriveni kartama, starim fotografijama i bilješkama povezanim crvenom vrpcom. Kao da je proučavao neku veliku misteriju.

Sljedećeg jutra pokušala sam ga pitati o svemu tome. Umjesto da negira, samo me pogledao i tiho rekao:
“Znaš li i ti čuti? Tu buku, svake noći.”

Nisam znala što da odgovorim. Uvijek sam mislila da se radi o nekom starom generatoru, ali tada sam počela sumnjati. Te noći prislonila sam uho na zid koji smo dijelili – i čula sam. Slabo, ali jasno. Nizak, ritmičan zvuk, gotovo kao otkucaj srca zakopanog duboko u zemlji.

Od tog trenutka nisam mogla prestati misliti o tome. Jednom sam ga čak pratila – kasno noću, dok je s baterijom u ruci odlazio u šumu iza naših kuća. Zaustavio se na komadu zemlje obilježenom čudnim simbolima. Rekao mi je da zvuk dolazi ispod tla. Da tamo nešto postoji.

Nisam znala vjerovati li mu ili bježati.

Nekoliko dana kasnije, pojavili su se radnici iz grada i ogradili to područje, navodno zbog “održavanja cijevi”. No nitko od nas nikada prije nije vidio takve uniforme. Moj susjed je nestao tri dana nakon toga.

Kad se vratio, izgledao je iscrpljeno i uplašeno. Nije govorio ni s kim. A onda je, jednoga jutra, potpuno nestao. Kuća prazna, poštanski sandučić pun, zavjese spuštene.

Tjedan dana poslije, pronašla sam omotnicu gurnutu ispod mojih vrata. U njoj je bio njegov dnevnik. Posljednja stranica bila je ispisana drhtavim rukopisom:
“Pronašli su ga. Nemoj dopustiti da ga zatrpaju. Slušaj noću. Znat ćeš.”

Danas još uvijek živim u toj kući. I ponekad, kad sve utihne, čujem to zujanje. Slabo, duboko ispod zemlje. Kao da nešto tamo – još uvijek diše.