Moj muž i ja smo nedavno postali roditelji
Moj muž i ja smo nedavno postali roditelji. Naš prvijenac okrenuo je naš život naglavačke. Prvi tjedni bili su poput filma — umorni, ali sretni. Nisam se mogla nagledati muža, s koliko je nježnosti držao sina u naručju. Činio se kao savršen otac.
Ali nešto se počelo mijenjati. U početku su to bile sitnice — sve češće je kasnio nakon posla, postao razdražljiv, odgovarao kratko. Svake večeri, čim bi Artyom zaspao, tražio bi „sat za sebe“. Zatvarao bi se u radnu sobu ili jednostavno odlazio, ne objašnjavajući kamo.
Bilo mi je teško. Mislila sam, možda je umoran, možda prolazi kroz postporođajnu depresiju — i očevi prolaze kroz mnogo toga. Dala sam mu prostora. Ali jučer se sve promijenilo.
Sin se probudio noću i počeo plakati. Već sam htjela ući u sobu, ali sam instinktivno pogledala na baby monitor. Kamera je pokazala da je beba samo izgubila dudu i već se smirila. Ali odjednom… u kutu kadra primijetila sam pokret.
Zaledila sam se. U kadru je bio moj muž. Stajao je u polumraku, nepomično gledajući u krevetić. Ali… upravo je izašao iz kuće. Čula sam kako se ulazna vrata zatvaraju!
Zastao mi je dah. Potrčala sam prema dječjoj sobi. Od prizora sam bila užasnuta 😱😢
Tamo nije bilo nikoga osim sina. Ni muža, ni zvuka. Nekoliko minuta kasnije ušao je u kuću s vrećicom iz trgovine. Smiren, kao da se ništa nije dogodilo.
Nisam izdržala. Pokazala sam mu snimku s kamere. Pobrkao se. Sjeo je na pod i šapnuo:
— „Mislio sam da se to više neće ponoviti…“
Ispričao mi je da su mu još u mladosti dijagnosticirali disocijativni poremećaj ličnosti. Godinama su simptomi gotovo nestali i mislio je da je zauvijek zaboravio.
Ali s rođenjem sina „probudila se“ druga osobnost u njemu. Nije se sjećao što se događalo kad bi ona preuzela kontrolu. Taj dio njega… osjećao je mržnju prema dojenčadi. Neobjašnjivu, opasnu.
Plakao je. Rekao je da je i sam počeo primjećivati praznine u pamćenju, čudne snove, predmete koje nije pamtio da je dirao. Mislio je da gubi razum.
Molio je za oprost. Zaklinjao me da ga se ne bojim, obećao je da će potražiti liječničku pomoć i otići u kliniku. I ja… htjela sam mu vjerovati.
Ali te noći, dok je spavao na kauču, provjerila sam njegov telefon. Tamo je bila glasovna poruka snimljena na diktafon, koju on očito nije čuo. Muški glas, ali stran, mračan, zloban, šaptao je:
— „Sutra. Sutra ćemo ga se riješiti.“
Nisam više mogla riskirati. Ujutro se probudio u praznom stanu. Uzela sam sina i otišla roditeljima.
Sada živimo u drugom gradu. Muž se liječi. Komuniciramo preko odvjetnika. Ne znam tko je on bio u tim trenucima — otac ili čudovište. Ali sada vjerujem samo sebi.
