Priča o bebi koju niko nije htio – osim mene

Bilo je hladno februarsko jutro. Na putu prema željezničkoj stanici, zaustavio sam se na trenutak da oslušnem tišinu koju je razbijao samo vjetar. Tada sam začuo tihi plač koji je dopirao iz pravca napuštene skretničarske kolibe. Bio je to zvuk koji me naveo da pogledam prema pruzi – i tamo, u snijegu, među starim drvećem, ugledao sam nešto što mi je zauvijek promijenilo život.

Na tlu je ležala malena djevojčica, umotana u staro, prljavo ćebe. Njeno disanje bilo je jedva primjetno, usne modre od hladnoće, a sićušne ruke virile su iz pokrivača. Nije bilo vremena za razmišljanje. Podigao sam je, osjetivši kako mi srce staje. Ugrijao sam je vlastitim tijelom, sklonio pod kaput i potrčao prema selu – jedinoj osobi za koju sam znao da može pomoći: Mariji Petrovnoj.

Kada sam stigao, odmah je shvatila da situacija ne trpi odlaganje.

– “Zino, odakle ti dijete?” pitala je, iznenađena.

– “Našao sam je pored pruge. Sama je bila, u snijegu.”

– “Moramo pozvati policiju,” rekla je brzo.

Ali ja nisam mogao. Nisam mogao dopustiti da ovu bebu, jedva živu, ponovo odvedu u nepoznato.

– “Ne mogu to dozvoliti. Ja ću je čuvati.”

Tako je sve počelo. Komšije su pričale, nagađale, šaptale. Neki su sumnjali, drugi su osuđivali. Ali meni je bilo važno samo jedno – da to dijete dobije dom. Dao sam joj ime Aljona.

Početak nove stvarnosti

Prvi mjeseci bili su puni izazova – visoka temperatura, nesanica, dječji plač. Naučio sam sve – od pripreme formule do pjevanja uspavanki koje sam čuo još od svoje bake. I onda, jednog dana, rekla je prvu riječ: “Mama.”

Bilo je to više od riječi. Bio je to znak da me prihvatila. I da pripadamo jedno drugome.

Godine su prolazile, a Aljona je rasla u divnu, bistru djevojčicu. Učitelji su je hvalili, komšije su počele gledati drugačije. Bila je talentovana, odlučna, puna života.

U četvrtom razredu, rekla mi je da želi studirati medicinu. Znala sam da to znači mnogo odricanja, ali i da je vrijedno svake žrtve.

– “Naći ću studentski dom, sama ću se snaći,” govorila je, uvijek pozitivna.

Uspjela je – upisala je medicinu, smjer pedijatrija. Njena misija postala je jasna: pomoći drugima, kao što je njoj neko nekada pomogao.

Neočekivani poziv i istina iz prošlosti

Godinama smo živjele odvojeno, ali svaki dan smo bile u kontaktu. Jednog dana, javila mi se drugačijim tonom:

– “Mama, moram doći. Moramo razgovarati.”

Osjetila sam da nešto nije u redu. Sutradan, sjela je za sto, s pogledom koji je govorio više od riječi.

– “Došli su neki ljudi. Kažu da su moji biološki roditelji. Pronašli su me.”

Objasnila mi je da ih je sama tražila. Htjela je znati istinu.

Nakon susreta s njima, rekla je:

– “Obični su ljudi. Živjeli su teško. Mama me nije mogla zadržati. Otac nije ni znao za mene. Sada žele da budu dio mog života.”

Iako me boljelo, znala sam da je pravo svakog čovjeka da zna svoje porijeklo. No, ono što mi je rekla na kraju, nikada neću zaboraviti:

– “Ti si jedina mama koju sam imala. I uvijek ćeš to biti.”

Novi početak, nova generacija

Danas je Aljona uspješna pedijatrica u velikom gradu. Ima svoju porodicu, a ja sam baka maloj Zinočki. Svaki put kada je držim za ruku, kada je ljuljam, kada joj pjevam uspavanke – osjećam da ljubav ne poznaje granice.

– “Mama, hoćeš li pričuvati Zinočku dok radim?” pita Aljona.

– “Naravno,” kažem s osmijehom.

Jer sada, kao i tada, kad sam prvi put uzeo bebu iz snijega, znam jedno: ljubav ne bira ime, prezime, ni krvnu vezu. Ljubav jednostavno dođe – i ostane.