Vjenčao sam se protiv volje svojih roditelja,

Vjenčao sam se protiv volje svojih roditelja, tačnije — protiv volje moje majke. Od prvog dana govorila mi je da mi je supruga najveća greška života i da će me, prije ili kasnije, skupo koštati.

U braku smo već skoro pet godina, i sve što moja supruga svakodnevno doživljava od strane moje majke samo pokazuje koliko je jaka i koliko je čovjek od žene. Bez obzira na uvrede koje joj se upućuju gotovo svakodnevno, nikada nije izgovorila ni jednu jedinu ružnu riječ o mojoj majci.

Prošle godine smo dobili kćerkicu. Umjesto da se situacija smiri, sve je postalo još gore. Moja majka je tada počela tvrditi da ja ne mogu imati djecu i da ta djevojčica sigurno nije moja. Koliko god sam znao da to nije istina, njene riječi su mi se toliko puta ponavljale da sam počeo sumnjati u sebe.

U petak sam se ranije vratio s posla. Kada sam ušao u kuću, zatekao sam suprugu uplakanu, crvenu, izgrebanu. Nije mogla ni da govori od plača. Kad se konačno malo smirila, kroz jecaje mi je ispričala da ju je moja majka fizički napala.

Bijesan, popeo sam se na sprat i upitao majku zašto je to uradila. Hladno mi je odgovorila da, kad ja neću, neko mora da je “nauči pameti”. Rekla je da ju je zatekla kako se dopisuje s nekim na laptopu i zaključila — vara me.

Tog trenutka mi je prekipjelo. Sišao sam, spakovao osnovne stvari sa suprugom i kćerkicom, i napustio sve: kuću, roditelje, naselje, prošlost. Srce me boli za svime što sam ostavio, ali više nema povratka.

Trebalo je to ranije da uradim. Nadao sam se da će se stvari promijeniti, da će vremenom sve sjesti na svoje mjesto. Ali nisam smio žrtvovati mir i dostojanstvo žene koju volim — i porodicu koju sam stvorio — zbog porodice iz koje sam potekao.

Takva mi je sudbina.