Ujutro sam otvorila ladicu stola i izvadila…
Kiša je snažno udarala po staklenom krovu luksuzne vile na rubu Seattla. Unutra je Adrien Morel stajao kraj kamina, držeći šalicu crne kave, dok mu pogled luta po plesu plamena. Bogatstvo mu je donosilo raskoš, ali ne i toplinu ljudske prisutnosti.
Odjednom je odjeknuo zvuk u predvorju. Adrien je spustio šalicu i otvorio vrata. Pred njim je stajala žena, promočena, u naručju držeći djevojčicu od dvije godine. Njena odjeća bila je iznošena, oči umorne, a dijete se stidljivo držalo za majčin džemper.
— „Oprostite što smetam… Nisam jela dva dana. Mogu li očistiti vašu kuću, samo za tanjur hrane za mene i kćer?“
Adrien je ostao zatečen. Srce mu je stalo, a zatim promrmljao:
— „Clara?“
Žena je podigla glavu, iznenađena:
— „Adrien?“
Prije sedam godina nestala je iz njegova života, a sada je stajala pred njim, teško prepoznatljiva, s djevojčicom čije oči su mu bile tako poznate. Kad je upitao je li dijete njegovo, Clara je spustila pogled, a Adrien je već znao istinu.
Pustio ih je unutra. Hrana i toplina ispunili su kuću, a djevojčica Léna instinktivno se privila uz njega. Srce mu je pucalo od spoznaje da je propustio godine života svog djeteta.
Clara je konačno priznala istinu: trudna je ostala upravo kad je njegova tvrtka išla na burzu. Adrien je radio dan i noć; nije htjela biti teret. Zatim je stigao udarac — dijagnoza raka. Uvjereni da nema šanse, odlučila je nestati kako bi ga poštedjela boli. Rodila je sama, borila se sama, preživjela sama.
Adrien je bio rastrgan između bijesa i tuge. No kad je vidio Lénu kako se smije dok gricka jagodu, shvatio je da je važno ono što je pred njima — budućnost.
Sljedećih dana Clara je ostala u vili. Adrien je kuhao za kći, učio je pletenice i vodio u vrt. Clara, još oprezna, polako je ponovno otkrivala radost života i strast prema svom umjetničkom radu.
Pojavila se prepreka: Adrienova majka optužila je Claru da želi iskoristiti obiteljsko bogatstvo. Povrijeđena, Clara je pomislila otići, ali Adrien ju je zadržao:
— „Ti i Léna ste moja obitelj. Nitko vas neće uzeti od mene.“
Vrijeme je liječilo rane, gorčina je nestajala. Adrien je shvatio da bogatstvo nema smisla bez njih, a Clara da ljubav prema njemu nikada nije nestala.
Jednog proljetnog jutra, pod procvali magnolijom, Adrien je kleknuo i pružio joj prsten. Suze u očima, Clara je pristala. Léna je pljeskala malim ručicama, a njezin smijeh bio je obećanje novog početka.
