U tri ujutro krenula sam prema kupaonici jer sam čula šum vode

U tri ujutro krenula sam prema kupaonici jer sam čula šum vode. Stala sam kraj vrata i rasplakala se kad sam vidjela prizor.

Vjenčali smo se mladi. Premladi, rekli bi mnogi. Trudnoća nije bila planirana, a osude su stizale sa svih strana. „Nikada neće uspjeti.“ „On je prerano postao otac.“ Nitko nije znao da je iza nas već godinama postojala ljubav iz srednje škole, nježna i iskrena.

Trudnoća je bila veliko iskušenje. Morala sam prestati raditi, a on je bez oklijevanja preuzeo sve na sebe. Rano je ustajao, radio duge smjene, vikendom prihvatao dodatne poslove… ali uvijek se vraćao kući sa osmijehom.

Nakon carskog reza bila sam iscrpljena, slaba i nesposobna za bilo kakav napor. Nismo imali nikakvu pomoć, a on je brinuo o svemu. Kuhao je, prao, kupovao lijekove, mijenjao pelene, uspavljivao bebu… nikada se nije žalio.

Te noći, kad sam ga ugledala kako pognut stoji nad lavorom, ručno pere dječje pelene i moje donje rublje, dok mu se umor jasno ocrtavao na licu — srce mi se slomilo i zacijelilo u istom trenutku.

Suze su tekle, ali nisu bile od tuge. To su bile suze zahvalnosti. Jer tada sam shvatila — voljena sam bezuvjetno.