U crkvi je vladala tišina. Ljudi su sjedili na klupama
U crkvi je vladala tišina. Ljudi su sjedili na klupama, neki su se tiho molili, drugi slušali riječi svećenika. Sve je izgledalo kao i obično… dok se na vratima nije pojavio muškarac.
Bio je bos, u staroj, poderanoj odjeći, sa sijedom kosom i umornim pogledom. Tihi šapat se proširio crkvom. Svi su osjetili težak miris koji je dolazio od njega. Nekoliko žena se namrštilo, muškarci su okretali glave, želeći biti što dalje. Niko nije htio imati išta s njim.
Beskućnik je to shvatio, nije ni pogledao prema klupama. Znao je da je prljav, znao je da ga „normalni ljudi“ neće prihvatiti. Zato je jednostavno kleknuo na hladni pod i sklopio ruke u molitvi. Njegove usne su šaptale riječi koje gotovo niko nije čuo.
Vjernici su i dalje razmjenjivali poglede:
— „Šta on ovdje radi?“
— „Kakav sram…“
— „Nema ovdje šta tražiti. Čak ni u crkvi nije mir od takvih ljudi.“
Neko je ustao i otišao, nije želio sjediti pored „takvog čovjeka“.
U tom trenutku svećenik je prekinuo misu. Polako je sišao s propovjedaonice i prišao beskućniku. Publika je utihnula. Svi su očekivali da će ga svećenik istjerati, ali on je učinio nešto neočekivano 😲😲
Svećenik je stavio ruku na njegova leđa i glasno rekao:
— „Bog te poslao ovdje, brate. Da ti pomognemo. Da kroz nas pruži svoju ruku.“
Zatim je skinuo svoje cipele i pružio ih muškarcu:
— „Uzmi ih. Sada se moli s nama. Danas ćemo se moliti za tvoju dušu, za tvoju patnju, za sve što te dovelo na ulicu. Ali također ćemo se moliti za grijehe onih koji sudе čovjeka po odjeći i gledaju Božije stvorenje s mržnjom. Jer Gospod nas je učio da volimo bližnjeg.“
Ove riječi dotakle su srca svih prisutnih. Ljudi su spustili glave, mnogi se nisu usudili pogledati jedni druge. Bilo im je neugodno. Shvatili su da svećenik upravo govori o njima.
Ova priča nas podsjeća da dobro počinje u nama samima.
