Tog jutra u zatvoru je vladao neobičan mir.

Tog jutra u zatvoru je vladao neobičan mir. Tokom rutinske provjere, čuvar je primijetio da se trudna zatvorenica osjeća loše. Hitno su je prevezli u zatvorsku bolnicu.

Žena nije imala porodicu ni rodbinu. Tokom cijelog boravka niko je nije posjetio. Bila je iscrpljena, u devetom mjesecu trudnoće i jedva je mogla govoriti. Ležala je u jednostavnoj sobi, pogleda praznog, bez straha i bola – samo s osjećajem predaje.

Primalja, starija i iskusna žena, prišla joj je i tiho rekla:

— „Bit ću uz tebe do samog kraja. Mogu li te pregledati?“

Zatvorenica je samo klimnula glavom.

Primalja se nagnula da je posluša, ali odjednom je problijedjela. Nije čula otkucaje bebinog srca. Ponovo je pokušala, pritiskala pažljivije, ali bez uspjeha. Glas joj je zadrhtao:

— „Ne čujem srce…“

Čuvari su se zabrinuto pogledali, dok su trudovi postajali sve jači. Svaka sekunda bila je dragocjena.

U tišini, primalja je gotovo šapatom zatražila da se pozove svećenik, vjerujući da je dijete mrtvo. No tada se, jedva čujno, začuo slab, nepravilan ritam.

— „Živo je!“ — povikala je.

Nakon dugih sati bola, prostorijom se napokon prolomio krik. Dijete, krhko ali živo, pustilo je svoj prvi plač. Medicinski tim mu je odmah dao kiseonik.

Primalja je, iscrpljena ali s olakšanjem, prošaptala:

— „Hvala ti, Gospode…“

I tada, po prvi put, zatvorenica je podigla pogled i blago se osmjehnula.