To je trebao biti običan poslijepodnevni dan
To je trebao biti običan poslijepodnevni dan. Završila sam kupovinu i krenula prema automobilu kada mi je nešto privuklo pažnju: mali dječak, bos na užarenom asfaltu, udarao je sitnim šakama po vratima crnog limuzinskog vozila.
Oko njega nije bilo nikoga. Ni glasa da mu odgovori. Samo jecaji djeteta, izgubljenog usred praznog parkirališta.
Zastala sam ukočena, vrećice su mi ispale iz ruku. Njegovo lice bilo je crveno, tijelo podrhtavalo. Uhvatilo me je za ruku i pokazivalo očajnički prema zamagljenom prozoru automobila.
— „Dušo, gdje ti je mama? Tata?“ upitala sam tiho.
Nije odgovorio, samo odmahnuo glavom i nastavio udarati. Njegovi jecaji lomili su se kroz tišinu.
Čučnula sam kraj njega, pokušavajući ga smiriti i pritiskajući dlanove na staklo. Srce mi je udaralo ludo. Nagnula sam se bliže i tada ostala ukočena: unutar auta žena je nepomično ležala na volanu, lice bolesno blijedo, dok su vrećice namirnica na suvozačevom sjedalu podsjećale da je tek malo prije bila budna.
Adrenalin mi je prostrujao tijelom. Podigla sam dijete, izvukla mobitel i drhtavim prstima nazvala hitnu pomoć:
— „Dijete je vani, njegova majka je onesviještena u autu! Nalazimo se na parkiralištu supermarketa, na uglu Šeste ulice i Maple!“
Mališan se grčevito držao za moj vrat, suzama kvaseći mi košulju. Šaptala sam mu:
— „Izdži, sve će biti u redu, pomoć dolazi.“
Nekoliko minuta kasnije zavijanje sirena ispunilo je zrak. Vatrogasci i bolničari potrčali su prema vozilu, pažljivo otvorili vrata i nagnuli se nad ženu. Vrijeme je stajalo. A onda je jedan od spasilaca podigao pogled i čvrstim glasom rekao:
— „Još diše. Imamo je.“
Dječak je uhvatio majčinu ruku i polako se smirivao. Ogroman val olakšanja obuzeo me je do koljena.
Tog dana shvatila sam koliko se život može promijeniti u sekundi. Jedna slabost, jedna neočekivana situacija — i dijete ostane samo, moleći za pomoć pod užarenim suncem. Nikada neću zaboraviti zvuk njegovih malenih šaka ni sliku žene koju su živu odnijeli na nosilima. Od tada znam: nikada ne smijemo ignorirati ono što izgleda neobično.
