POUČNA PRIČA: Ljudi Će Uvijek Naći Mane

Mladić, vidno zamišljen i tužan, naiđe pored starog imama. Imam ga blago upita:

— Mladiću, šta te muči? Zašto si tako tužan?

— Eh, dragi efendija — odgovori mladić — htio sam prositi jednu djevojku. Lijepa, mila, sve na njoj kako treba. Ali čim sam se raspitao, svi mi rekoše: “Nije ona za tebe, naopak je, neka je Bog sačuva.” I tako, odustanem. Nije nam, valjda, suđeno.

Imam ga pogleda s razumijevanjem, pa mu reče:

— Hoćeš li da ja tebe oženim jednom od svojih kćeri?

— Hvala ti, efendija, velika je to čast. Ali imam jedan uvjet — odgovori mladić. — Da se prvo raspitam o tvojim kćerkama. Ako šta loše čujem, ne bih da se zalijećem.

Imam se nasmiješi i klimnu glavom. — Tako i treba, sine. Idi, pa se raspitaj.

Mladić krenu niz čaršiju i raspita se. Sutradan, dođe u efendijinu kuću, poselami domaćine i sjede. Imam ga upita:

— Šta si čuo, sine, šta kaže narod?

— Eh, efendija… teško mi je i reći, ali kad već pitaš. U čaršiji pričaju svašta. Kažu, fin insan si ti, učevan, ali da ti vidiš tvoju djecu — belaj na belaj, Bože sačuvaj. I još mnoge ružne riječi.

Efendija se blago nasmije i reče:

— Sinko moj, ja i hanuma sami živimo. Allah nam nije dao potomstvo. Nemamo djece. Samo sam htio da ti pokažem — ne vjeruj svemu što narod priča. Kad koga kude, često ga ne znaju, a kad hvale, ni tada nije uvijek iskreno. Biraj srcem, a ne po priči.

Mladić se zamisli. Naučio je lekciju koju neće zaboraviti.