Peške sam išla u Sarajevo da nađem oca…

Aleksandrina priča iz Bosne i Hercegovine snažno odzvanja među onima koji su je pročitali – priča o djetinjstvu obilježenom ratom, podijeljenoj obitelji i neumornoj potrazi za identitetom. Rođena kao dijete roditelja različitih vjerskih pozadina – otac musliman, majka pravoslavka, kći svećenika – Aleksandra je od samog početka života bila uvučena u svijet prepun tenzija, neslaganja i bolnih odluka.

Zbog nesuglasica između roditelja, djetinjstvo je započela u domu za nezbrinutu djecu u Zvečanskoj. Ipak, veza između nje i majke nikada nije prekinuta. Majka je bila stub snage i ljubavi, koja je uprkos brojnim preprekama ostala uz svoju kćerku i borila se da joj pruži sigurnost i budućnost. Upravo ta povezanost, ta borba i ti izazovi postali su osnova Aleksandrinog stvaralaštva.

U svom prvom romanu, “Čaranje, čaranje, virenje”, Aleksandra kroz književnost daje glas svom iskustvu – djetinjstvu, boli, ali i nadi. Kroz likove u romanu, čitaoci prepoznaju univerzalne emocije: potrebu za prihvaćanjem, za pripadanjem, za razumijevanjem.

Posebno je bolno poglavlje njenog života potraga za ocem. Iako je imala podršku majke, susret s očevom stranom obitelji bio je težak i pun odbacivanja. Ipak, Aleksandra nije odustajala. Sa 16 godina sama je krenula u Sarajevo, vođena željom da upozna oca i shvati dio sebe koji joj je nedostajao. Susret, međutim, nije ispunio očekivanja – bio je kratak i emotivno težak.

Aleksandra je u više navrata pokušavala obnoviti kontakt, ali veza s ocem nikada nije dobila priliku da se razvije onako kako je priželjkivala. Njegova smrt 2011. godine stavila je tačku na to poglavlje – ali ne i na Aleksandrinu snagu i želju da pomiri sve dijelove svoje prošlosti.

Danas, kroz svoje pisanje, ona ne donosi samo priču o sebi, već i o mnogima koji su odrastali na raskršćima vjere, identiteta i istorije. Njena priča je tiha, ali moćna poruka – da čak i kada nas prošlost rani, mi i dalje možemo birati da iz nje stvorimo nešto istinito, snažno i vrijedno pamćenja.