Mogu li očistiti vašu kuću u zamjenu za tanjur hrane?
Kiša je snažno udarala po staklenom krovu luksuzne vile na rubu Seattlea. Unutra je Adrien Morel stajao kraj kamina, s šalicom crne kave u rukama, gledajući kako plamenovi plešu. Bogatstvo mu je donijelo uspjeh, ali nikada unutarnji mir.
Iznenadni udarac u vratima odjeknuo je kroz prostrano predvorje. Adrien je spustio šalicu i prišao vratima. Kad ih je otvorio, ugledao je mokru ženu s djevojčicom od dvije godine u naručju. Njezina odjeća bila je pohabana, oči iscrpljene. Dijete je tiho držalo majčin džemper i promatralo okolinu.
— „Oprostite što smetam,“ rekla je drhtavim glasom. „Nisam jela dva dana… Mogu očistiti vašu kuću, samo za tanjur hrane za mene i moju kćer.“
Adrien je ostao bez riječi. Njeno ime mu je izletjelo kroz šapat:
— „Clara?“
Žena podiže glavu, iznenađena.
— „Adrien?“
Vrijeme je stalo. Prije sedam godina nestala je bez objašnjenja. Sada je stajala pred njim, neprepoznatljiva, a u rukama joj je bila djevojčica plave kovrčave kose – očiju nalik njegovima. Kad ju je upitao je li dijete njegovo, Clara nije odgovorila, ali Adrien je već znao.
Pustio ih je unutra, ponudio im hranu i toplinu. Léna se instinktivno privila uz njega. Adrien je osjetio žal zbog propuštenih godina. Clara je naposljetku priznala istinu: trudna je saznala u trenutku kad je njegova tvrtka izlazila na burzu, a dijagnoza raka natjerala ju je da nestane kako bi ga poštedjela patnje. Rodila je i borila se sama.
Adrien je osjećao bijes i tugu, ali gledajući Lénu kako se smije, shvatio je da je najvažnija budućnost.
Sljedećih dana Clara je ostala u vili. Adrien je kuhao za kćer, učio je plesti joj kosu, vodio je u vrt. Clara je polako pronalazila radost, vraćala kistove i strast.
Pojava Adrienove majke, hladne i ambiciozne, pokušala je ugroziti Clarinu prisutnost, optužujući je da želi iskoristiti bogatstvo. Clara je pomislila otići, ali Adrien je rekao:
— „Ti i Léna ste moja obitelj. Nitko vas neće odvojiti od mene.“
Vrijeme je učinilo svoje. Rana iz prošlosti počela je zacjeljivati. Bogatstvo više nije imalo smisla bez ljubavi i obitelji. Jednog proljetnog jutra, pod cvatućim magnolijama, Adrien je kleknuo i pružio joj prsten. Suze su joj potekle, Léna je pljeskala i smijala se, a njihov smijeh bio je obećanje novog početka.
