Djevojku sam upoznao na fakultetu i s vremenom smo počeli zajedno živjeti.
“Djevojku sam upoznao na fakultetu i s vremenom smo počeli zajedno živjeti. Prije mjesec dana rekla mi je da će nam u posjetu doći njena majka za vikend, jer nikada ranije nije bila u velikom gradu.
Iako mi to u početku nije bilo previše drago, pristao sam. Dočekali smo je na autobuskoj stanici i, kada je izašla iz autobusa, iznenadilo me koliko žena izgleda mladoliko i njegovanije.
Ušla je u naš stan, a ja sam se u sebi potajno nadao da će moja djevojka jednog dana izgledati barem upola tako dobro.
Primijetila je moj pogled i ozbiljno mi rekla da to što se odijeva slobodnije ne znači da bilo ko ima pravo da je na bilo koji način omalovažava.
Izvinio sam se i rekao da neću ništa reći njenoj kćerki te da sam samo bio zatečen njenim izgledom i držanjem.
Zahvalila se na komplimentu i uz osmijeh rekla da će to ostati među nama.
BONUS:
Moja sestra se naljutila kada sam joj rekla da bi je sin jednog dana mogao zamjeriti zbog njenog ponašanja. Često ostaje dugo na poslu, a i kad završi, odlazi kod frizera, radi nokte ili ide na kafu. Djetetu ne posvećuje dovoljno pažnje. Zagrli ga u prolazu, a prije toga ga često kritikuje zbog sitnica. Često zna reći da ga je rodila za tetke, stričeve i bake, pa da ga mi čuvamo.
Teško mi je to gledati jer je njen sin divno dijete – miran, inteligentan, duhovit. S trinaest godina govori engleski bolje od mnogih odraslih koje poznajem, ima veliko znanje o kompjuterima i zna čak da daje ljubavne savjete praveći poređenja s igricama – poput osvajanja rijetkih dijamanata.
Radim u srednjoj školi i često budem blaža prema učenicima iz siromašnih ili problematičnih porodica. Kada ih ispitujem, trudim se postaviti lakša pitanja, a ocjene ponekad zaokružim na višu. Znam da prema pravilima to ne bih smjela, ali vjerujem da djeca koja odrastaju u težim uslovima zaslužuju dodatni vjetar u leđa – nekoga ko vjeruje u njih onda kada im je najpotrebnije.”
