Bila sam na stručnoj praksi u bolnici kada sam…

Bila sam na stručnoj praksi u bolnici kada sam prvi put srela jednog mladića. Bio je mlad, obrazovan, lijepog osmijeha — i teško bolestan. Imao je rak. U razgovoru s njim saznala sam da je bio student treće godine arhitekture, ali je morao napustiti studije zbog bolesti. Borio se već dugo. Najviše me pogodilo kad je rekao da ga niko od prijatelja nije posjetio, iako ih je, kako kaže, nekada imao mnogo.

Tog dana sam mu obećala: “Dolazit ću ti svake srijede.”

I tako je i bilo. Svake srijede igrali smo šah, rješavali ukrštenice, pričali o svemu i svačemu. Na četvrtu srijedu sam shvatila — zaljubila sam se. U njegovu hrabrost, u njegov način da se smije i kad ga boli, u mir koji donosi u sobu i kad je tišina najglasnija.

Nadam se iz sveg srca da će ozdraviti. Jer svijet bi bio ljepše mjesto ako bi ostao u njemu.