Bezdomac u kostelu – neočekivani gest sve je promijenio
U crkvi je zavladala tišina. Ljudi su sjedili na klupama, neki su se tiho molili, drugi su slušali propovijed. Sve je izgledalo uobičajeno… dok se na vratima nije pojavio muškarac.
Bio je bos i odjeven u staru, pohabanu odjeću. Sivi, umorni pogled dodatno je isticao njegovu iscrpljenost. U crkvi su se začuli tihi šapati. Nekoliko ljudi se zamračilo, neki su odmakli glavu, nitko nije želio imati kontakt s njim.
Bezdomac je to razumio. Nije se osvrtao prema klupama. Pokleknuo je na hladan pod i spojio ruke u molitvi. Njegove riječi bile su tihe, gotovo nečujne.
Među vjernicima su se pojavile šaputave primjedbe:
— Što on ovdje radi?
— Ovo je neprikladno…
— Nema mjesta za ovakve ljude.
Neki su ustali i napustili prostor, ne želeći sjediti u blizini njega.
U tom trenutku, svećenik je prekinuo misu. Polako je sišao s propovjedaonice i prišao muškarcu. Publika je utihnula, očekivali su da će ga možda udaljiti, no učinio je nešto neočekivano.
Postavio je ruku na njegova leđa i rekao:
— Bog te poslao ovdje, brate. Da ti pomognemo i pružimo ruku.
Zatim je skinuo svoje cipele i ponudio ih muškarcu.
— Uzmi ih. Sada se moli s nama. Danas ćemo moliti za tvoju dušu, za tvoje patnje i sve što te dovelo na ulicu. Ali molit ćemo i za one koji sude ljude prema odjeći i ne gledaju srcem. Jer Gospodin nas uči ljubiti bližnjega.
Ove riječi duboko su dirnule sve prisutne. Ljudi su spustili glave, mnogi nisu imali hrabrosti pogledati jedni druge. Shvatili su da svećenik govori o njima.
Ova priča podsjeća da dobrota počinje u nama samima i da svatko zaslužuje poštovanje i suosjećanje.
